Menu

Mislilac

3 Piše: Belinda Dobrec  

Datum: 20.02.2021.  Kategorija: Belindina priča, Obavijest

Božić je 2007. godine. Suprug i ja sjedili smo u dnevnom boravku s naša tri mala anđela. Naša devetogodišnja princeza Lea igra se sa svojim mlađim bratom Mihaelom koji sa svoje četiri godine postavlja toliko mnogo pitanja na koja ponekad i sama trebam pomoć da odgovorim na njih. Tu je i Mauro, naš najmlađi, gotovo dvogodišnji sin, koji sjedi na podu smireno i mirno kao i inače. Običavali smo ga zvati „Mislilac“ koji svojim smeđim očicama uvijek izgleda kao da gleda negdje u daljinu. Bili smo toliko sretni u to vrijeme, ili smo barem tako mislili.

Mauro nam se, na našu veliku radost, pridružio u veljači 2005. godine. Padao je snijeg u našem malom primorskom gradu. Porod je protekao uredno i naša divna mala beba stigla je ubrzo kući, toplo prihvaćena od strane brata i sestre, kao i ostatka obitelji. Bio je poput djece iz knjiga, spavao je cijelu noć s nepunih mjesec dana, sjedio sa svojih pet mjeseci, puzao sa šest, a na svoj prvi rođendan razveselio nas je i svojim prvim koracima.

U srpnju 2007. godine otišli smo na godišnji odmor. Mauro je u to vrijeme već trčao toliko brzo da nam je bilo teško pratiti njegovu brzinu. To je bila njegova omiljena aktivnost. Nisu ga zanimale ni slikovnice ni igračke, samo trčanje uokolo. Nije volio ni more. Pa što, mislili smo, ni Lea nije voljela more s toliko godina. Nije se volio igrati u pijesku, mislili smo da dijete ne voli biti prljavo. Njegov se govor razvijao vrlo sporo, ali nismo marili jer smo mislili da se govor dječaka razvija sporije nego li u djevojčica. Ipak, bio nam je čudan način na koji drži bocu, činilo nam se da mu to predstavlja veliko nezadovoljstvo. Nije volio jesti sladoled ni slastice niti je volio jesti hranu koju treba žvakati. Nije važno, svi smo mi različiti…

Kroz narednih šest mjeseci pratili smo njegov razvoj i postali smo veoma zabrinuti. Nije se odazivao na svoje ime, kao da nas ne čuje, a s druge strane u sljedećem je trenutku odjurio pred televizor kada je čuo glazbu svog omiljenog crtanog filma. Odlučili smo zatražiti mišljenje liječnika.

Naše putovanje je započelo ubrzo nakon njegovog drugog rođendana. Pedijatri, neurolozi, logopedi, liječnici svih područja, različita mišljenja, različite dijagnoze. U tih mjesec dana smo bili zbunjeniji nego li na početku. Suprug se pitao kome ćemo vjerovati. Što nam je činiti? Svaki je stručnjak postavio drukčiju dijagnozu. Većina nam je rekla da trebamo započeti rad s Maurom, jer čak i ako mu to nije potrebno ne može mu nauditi već samo može imati koristi od terapija. Svi su nam preporučili knjigu S. Greenspana i S. Wieder „Dijete s posebnim potrebama“.  Za mog supruga to nije bilo dovoljno. Počeo je pretraživati Internet stranice i jednog je dana došao kući i rekao: „Sjeti se knjige koju su nam svi preporučili, u Washingtonu postoji i takav tečaj. Zašto ne odeš tamo i vidiš o čemu je riječ…?“ Pomislila sam da je lud. Ne mogu gledati filmove o avionima pa nije moguće da očekuje od mene da ću letjeti u SAD. Nema šanse. Međutim, moj je suprug bio toliko uporan da je prije nego li sam ja uspjela razmisliti o tome, rezervirao avionsku kartu, hotelsku sobu i pripremio sve što je bilo potrebno za moj polazak na put.

Prvo jutro u Hilton Mc. Lean. Ne sjećam se kada sam posljednji put vidjela toliko ljudi na jednom mjestu. Bilo je više od 1000 sudionika. Dr. S. Greenspan nas je pozdravio i vjerojatno nikada neću zaboraviti njegove riječi. Zamolio je da se među prisutnima jave oni koji prisustvuju tečaju u ulozi roditelja. Javilo nas se oko trideset i tada je on zamolio sve ostale da nam u znak potpore, koja nam toliko treba, zaplješću. Plakala sam, plačem sada i plačem svakog trenutka kada se sjetim ovih riječi. Zauvijek ću biti zahvalna svom suprugu što je bio toliko uporan u svojoj odluci da otputujem na ovaj tečaj. Taj je tečaj promijenio naš život kao i nas same. Bio je to izvanredan tjedan prepun slušanja i učenja o DIR/Floortimu, razgovarala sam s brojnim stručnjacima, upoznala nove prijatelje te razgovarala s ostalim roditeljima. U trenutku povratka kući bila sam prepuna entuzijazma i jedva sam čekala da započnem provoditi Floortime. Također, postoji još jedna vrlo važna stvar- čula sam za još jednog stručnjaka; dr. Marie Therese Sindelar, DIR stručnjaka za Europu.

Dva mjeseca kasnije je dr. Sindelar doputovala u Hrvatsku. U nekoliko dana sam naučila o svom Mauru više nego li u protekle dvije godine. Napokon sve ima smisla. Objasnila nam je sve njegove slabosti, naučila nas kako da razumijemo svoje dijete, pokazala nam je kako da se igramo s Maurom te je razgovarala  i s Maurovim terapeutom. Upoznala nas je s Manuelom i Goranom, divnim parom iz Hrvatske koji živi u Istri i provodi Floortime sa svojim sinom. Svi smo se jako trudili.

Sada je proljeće 2009. godine. Prošle su dvije godine od kada sam čula za DIR/Floortime. Lea je polaznik osnovne škole, a Mihael vrtića. I Mauro odlazi u vrtić, veselo trčeći ne bi li što prije sreo svoje prijatelje i tetu. Obožava automobile, voli pjevati i šetati uz more. Nije pripovjedač, ali govori. Uključen je u okolinu i zna kako nas pokrenuti da ispunimo njegove želje. Mauro ima četiri godine i okružen je s mnogo ljubavi dragih ljudi koji nam pomažu u ovoj našoj životnoj priči. Ne mogu ih nazvati terapeutima, i nadam se da mi neće zamjeriti ako ih nazovem prijateljima koji su uvijek bili uz Maura i nas u svakoj prilici kad smo ih zatrebali. Pred nama je još uvijek dug put, ali sve izgleda mnogo lakše kada znaš u kojem smjeru ideš i kada snažno vjeruješ da ćeš stići na cilj. Dr. Greenspan je rekao: „Ako ne možeš autoputem, kreni zaobilaznicom, nećeš stići istom brzinom ali ćeš ipak stići na isti cilj.”

Stići ćemo vas…

Podijeli članak

Partneri